Are athletes really getting faster, better, stronger? | David Epstein

Are athletes really getting faster, better, stronger? | David Epstein

SUBTITLE'S INFO:

Language: Croatian

Type: Human

Number of phrases: 401

Number of words: 2442

Number of symbols: 12253

DOWNLOAD SUBTITLES:

DOWNLOAD AUDIO AND VIDEO:

SUBTITLES:

Subtitles prepared by human
00:00
Prevoditelj: Ivan Stamenković Recezent: Senzos Osijek Olimpijski moto je "Citius, Altius, Fortius". Brže, više, jače. I sportaši su uspjeli ostvariti taj moto ubrzano. Pobjednik olimpijskog maratona 2012. godine je trčao dva sata i osam minuta. U slučaju da se utrkivao s pobjednikom olimpijskog maratona iz 1904. godine bio bi bolji za gotovo sat i pol. Danas svi imamo osjećaj da jednostavno postajemo bolji kao ljudska vrsta, neumoljivo napredujući, ali nije baš da smo evoluirali u novu vrstu tijekom jednog stoljeća. Pa što se zaista ovdje događa? Želim vidjeti što zapravo stoji iza ovog marširajućeg sportskog napretka. 1936. godine, Jesse Owens je držao svjetski rekord na 100 metara. U slučaju da se Jesse Owens natjecao prošle godine na svjetskom natjecanju na 100 metara, u trenutku kad je jamajkanski sprinter Usain Bolt stigao na cilj, Owensu bi ostalo još 5 m do cilja.
01:07
To je zaista mnogo u sprinterskom svijetu. Kako bih vam predočio koliko je to zapravo, želio bih s vama podijeliti jednu demonstraciju koju je osmislio sportski znanstvenik Ross Tucker. Zamislite stadion tijekom prošle godine za vrijeme svjetskog prvenstva na 100 metara: tisuće fanova bez daha čekaju kako bi vidjeli Usaina Bolta, najbržeg čovjeka svih vremena; bljeskalice bljeskaju dok se devet najbržih ljudi na svijetu spušta na startne blokove. I želim da zamislite da je Jesse Owens u toj utrci. Sada zatvorite oči na trenutak i zamislite utrku. Bang! Pištolj opali. Američki sprinter odmah iskoči i preuzima vodstvo. Usain Bolt ga počinje sustizati. Usain Bolt ga prelazi i dok se trkači približavaju cilju čut ćete beep svaki put kad trkač pređe ciljnu liniju. (Beep) To je kraj utrke. Sada možete otvoriti oči. Prvi beep je bio Usain Bolt. Zadnji beep je bio Jesse Owens. Poslušajte ponovno. (Beep) Kada čujete ovo, to i nije velika razlika, zar ne? I tada uzmite u obzir da je Usain Bolt započeo utrku
02:08
odgurujući se iz startnih blokova na posebno napravljenoj stazi koja je dizajnirana da mu omogući da trči najbrže što je ljudski moguće. S druge strane, Jesse Owens je trčao po ugarcima, pepelu izgorjelog drva, i takva mekana površina je sigurno krala mnogo više energije njegovim nogama dok je trčao. Umjesto startnih blokova Jesse Owens je imao vrtnu lopatu koju je koristio kako bi iskopao rupe u pepelu iz kojih je startao. Biomehanička analiza brzine Owensovih zglobova pokazuje da u slučaju da je trčao po istoj površini kao i Bolt, on ne bi zaostao 5 metara, već bi bio u dometu jednog koraka. Owens ne bio bio zadnji beep, već bi bio drugi beep. Poslušajte ponovno. (Beep) To je napredak koji je postignut zahvaljujući razvitku tehnologije staza, a zahvatio je cijeli trkaći svijet. Uzmite u obzir neku dužu utrku. 1954. godine Sir Roger Bannister je postao prvi čovjek koji je istrčao milju ispod četiri minute. Danas studenti to čine svake godine.
03:08
Rjeđe to napravi i poneki srednjoškolac. Do kraja prošle godine, 1,314 ljudi je istrčalo milju ispod 4 minute, ali kao i Jesse Owens, i sir Roger Bannister je trčao na mekanom pepelu koji je krao mnogo više energije njegovim nogama nego što to danas čine sintetičke staze. Stoga sam se posavjetovao sa stručnjacima iz područja biomehanike kako bih saznao koliko se sporije trči na pepelu u usporedbi sa sintetičkim stazama, i oni konzesusno tvrde da je takvo trčanje sporije za 1,5 posto. Pa ako primjenite ovakvu transformaciju i usporite za 1,5 posto svakog čovjeka koji je istrčao milju ispod 4 minute na sintetičkoj stazi dogodi se ovo. Ostane ih samo 530. Ako to pogledate iz ovog kuta, manje od 10 ljudi godišnje istrčalo je milju ispod 4 minute od vremena sira Rogera Bannistera. Sada, 530 je mnogo više od jednoga, i to je djelomično tako jer više ljudi trenira i to inteligentno trenira. Čak su i studenti vrlo profesionalni u svojim treninzima u usporedbi sa sir Rogerom Bannisterom koji je trenirao po 45 minuta kad bi kidnuo sa predavanja ginekologije dok je pohađao medicinu. A tip koji je osvojio olimpijski maraton 1904. godine
04:10
u tri i pol sata, on je pio mišomor i brandy tijekom puta koji je trčao. To je bila njegova ideja droge za poboljšanje izvedbe. (Smijeh) Očito je da su sportaši također postali mnogo mudriji po pitanju droga za poboljšanje izvedbe, i to je također uvelike utjecalo na neke sportove, ali tehnologija je učinila veliku razliku na području svih sportova, od bržih skija do lakše obuće. Pogledajte rekord u plivanju slobodnim stilom na 100 metara. Ovaj rekord uvijek ima silaznu putanju, ali je obilježen ovim strmim padovima. Prvi pad, 1956. godine, predstavlja uvođenje salto okreta. Umjesto da stanu i okrenu se, sportaši su mogli napraviti kolut pod vodom i odmah krenuti u suprotnom smjeru. Drugi pad, uvođenje žlijebova uz bazen koji su omogućavali da se voda rasprši umjesto da se pretvori u otpor koji predstavlja prepreku plivačima dok se utrkuju. Ovaj posljednji pad, uvođenje plivaćih odijela koja smanjuju otpor vode. Tehnologija je potpuno izmijenila lice izvedbe u svim sportovima. 1972. godine Eddy Merckx je postavio rekord
05:12
za najveću udaljenost pređenu biciklom za sat vremena na 49 km i 431m. Taj se rekord poboljšavao i poboljšavao kako su se i bicikli poboljšavali i postajali aerodinamičniji sve do 1996. godine kad je rekord postavljen na 53 km i 40 m, skoro 4 km pređenih više od onoga što je Eddy Merckx odvozio 1972. godine. Ali tada Međunarodna biciklistička unija je 2000. godine objavila da svatko tko želi držati taj rekord to mora napraviti zapravo sa tipom opreme kakvu je Eddy Merckx koristio 1972. godine, Kako danas stoji taj rekord? 49 km i 700m, ukupno 270 m više od onoga što je Eddy Merckx odvozio prije više od četiri desetljeća. U biti svo poboljšanje ovog rekorda se dogodilo zahvaljujući tehnologiji. Ipak, nije tehnologija jedina stvar koja gura sportaše naprijed. Iako zaista nismo evoluirali u novu vrstu u samo sto godina, genetski bazen u natjecateljskim sportovima se nesumnjivo promijenio.
06:14
U prvoj polovici 20. stoljeća profesori tjelesnog kao i treneri su smatrali da jedan prosječan tip tijela najprikladniji za sve sportske napore: srednja visina, srednja težina, bez obzira o kojem se sportu radi. I to se vidjelo na tijelima sportaša. 20-ih godina 20. stoljeća, prosječni skakač u vis kao i prosječni bacač kugle su bili iste veličine. Kako je ovakva ideja počela blijedjeti, i kako su sportski znanstvenici i treneri shvatili da umjesto prosječnog tipa tijela, trebaju usko specijaliziran tip tijela koja pristaju u određena sportska područja, počelo se provoditi umjetno biranje, samo- razvrstavanje tijela koja odgovaraju određenim sportovima i tijela sportaša su se počela razlikovati jedno od drugoga. Danas imamo slučaj da prosječni skakač u vis nije iste veličine i kao prosječni bacač kugle već je potonji 6,4 cm viši i 65 kg teži. Ovo je odjeknulo diljem sportskog svijeta. Ustvari, ako postavite na grafu koji sadržava omjer visine i mase jednu podatkovnu točku za svaki od dvadesetak sportova tijekom prve polovice 20. stoljeća, on bi izgledao ovako. Tu vidmo jednu određenu raspršenost, ali je sve okupljeno oko tog prosječnog tipa tijela.
07:16
Tada se ta ideja počela zaboravljati a istovremeno je digitalna tehnologija -- prvo radio pa televizija i Internet-- dala milijunima, pa u nekim slučajevima i milijardama, ljudi priliku da postanu konzumenti elitnog sporta. Novčani poticaji i slava omogućili su eksploziju elitnih sportaša, i omogućila je prevrtanje prema gornjem rangu izvedbe. Ubrzali su umjetno biranje specijaliziranih tijela. I ako stavite točku za ovih istih dvadesetak sportova danas, ona bi izgledala ovako. Tijela sportaša su postala mnogo drugačija jedna od drugih. I upravo stoga što ovaj grafikon izgleda kao grafikon koji pokazuje rastući svemir sa galaksijama koje lete jedna od druge znanstvenici koji su otkrili ovo zovu ovaj fenomen "Veliki prasak tipologije tijela." U sportovima gdje je na cijeni visina, poput košarke, visoki sportaši su postali još viši. 1983. godine Nacionalna košarkaška asocijacija (NBA) je potpisala revolucionarni sporazum kojim je igrače učinila svojim partnerima u ligi s pravom na udio od zarade na prodaji ulaznica i televizijskih ugovora. Iznenada, svatko tko je mogao biti NBA igrač, to je i želio biti,
08:16
i ekipe su počele pretraživati kuglu zemaljsku kako bi našli tijela koja bi im mogla pomoći osvojiti prvenstvo. Skoro preko noći razmjer ljudi u NBA-u koji su bili visoki najmanje 2,1 metar se povećala do 10 posto. Danas, jedan od 10 ljudi u NBA je najmanje 2,1 metar visok, ali ljudi koji su visoki 2,1 metar su izuzetno rijetki u široj populaciji -- toliko rijetki da u slučaju da znate Amerikanca koji ima između 20 i 40 godina i koji je visok najmanje 2,1 metar, postoji 17 postotna šansa da on igra u NBA-u sada. (Smijeh) To jest, nađite šest poštenih dvometraša, jedan je sigurno u NBA-u sada. I to nije jedino po čemu su tijela NBA igrača jedinstvena. Ovo je 'Vitruvijev čovjek' Leonarda da Vincija, idealnih proporcija koji ima raspon ruku jednak svojoj visini. Raspon mojih ruku je jednak mojoj visini. Vaš raspon je vjerojatno također tu negdje. Ali ne u slučaju prosječnog NBA igrača. Prosječan NBA igrač ima malo ispod 2 m s rasponom ruku od 2,1 m. ne samo da su NBA igrači izuzetno visoki,
09:17
već su i izuzetno dugi. Da je Leonardo htio nacrtati Vitruvijevog NBA igrača, trebao bi pravokutnik i elipsu a ne krug i kvadrat. Tako da u sportovima u kojima se cijeni veća veličina veliki sportaši su postali još veći. s druge strane, u sportovima u kojima je sitan stas prednost, mali sportaši su postali još manji. Prosječna gimnastičarka se smanjila s 1,60 m na 1,45 m u prosjeku u posljednjih 30 godina, u korist omjera njihove snage i težine i okretanja u zraku. I dok su veliki postajali veći, mali su postajali manji, čudni su postajali još čudniji. Prosječna dužina podlaktice jednog vaterpolista je postala duža u usporedbi sa dužinom cijele ruke, što je odlično za snažan izbačaj u bacanju. I dok su veliki postajali veći mali su postajali manji, a čudni čudniji. Idealan tip tijela u plivanju čini dugi torzo i kratke noge. Slično dugom čamcu kanua kako bi se postigla brzina na vodi. A upravo suprotno je prednost u trčanju. Želite duge noge i kratki torzo. I to se vidi u tijelima sportaša danas. Ovdje vidite Michaela Phelpsa,
10:18
najboljeg plivača u povijesti, kako stoji pokraj Hichama El Guerrouja, svjetskog rekordera u utrci na milju. Razlika u visini ova dva čovjeka je 18 cm ali upravo zbog tipa tijela koji čini prednost u njihovom sportu oni nose hlače iste dužine. 18 cm razlike u visini, a ova dva čovjeka nose hlače iste dužine. U nekim slučajevima je potraga za tijelima koja su mogla unaprijediti sportsku izvedbu dovela do ulaska u natjecateljski svijet populacije ljudi koja se prethodno uopće nije natjecala, kao kenijske trkače na velike udaljenosti. Smatramo Kenijce odličnim maratoncima. Kenijci smatraju pleme Kalenjin odličnim maratoncima. Kalenjin čini 12 posto Kenijske populacije ali veliku većinu elitnih trkača. I događa se da oni, u prosjeku, imaju određenu jedinstvenu fiziologiju: noge koje su vrlo duge i tanke na ekstremitetima, i to je zato što imaju pretke na niskoj širini u vrlo vrućoj i suhoj klimi, i evolucijska adaptacija tome je da su im udovi vrlo dugi
11:18
i vrlo tanki na ekstremitetima da se rashlade. Isti razlog je zašto radijator ima duge zavojnice, da bi povećao površinu u usporedbi s volumenom kako bi pustio toplinu van, i jer je noga kao visak, što je dulja i tanja na ekstremitetu, to je energetski učinkovitije zamahivati njom. Da stavimo trkački uspjeh Kalenjina u perspektivu, zamislite da 17 Amerikanaca u povijesti trče brže od dva sata i 10 minuta u maratonu. To je tempo od četiri minute i 58 sekundi po milji. Trideset i dva Kalenjin muškarca učinila su to prošlog listopada. (Smijeh) To je iz populacije veličine gradskog područja Atlante. No ipak, promjene u tehnologiji i promjena genetskog bazena u sportu nisu izvor svih promjena u performansama. Sportaši imaju drugačiji način razmišljanja nego prije. Jeste ikad vidjeli u filmu da nekog udari struja i baci ih preko sobe? Tu nema eksplozije. Ono što se tada događa je da električni impuls čini da se sva mišićna vlakna trznu odjednom, i bacaju se preko sobe.
12:19
Oni u osnovi skaču. To je snaga koja je sadržana u ljudskom tijelu. Ali normalno ne možemo svemu tome pristupiti. Naš mozak radi kao limitator, sprječavajući nas da pristupimo svim našim fizičkim resursima, jer se možemo ozlijediti, kidajući tetive ili ligamente. Ali što više učimo kako taj limitator funkcionira, više učimo kako ga potisnuti barem malo, u nekim slučajevima uvjeravajući mozak da tijelo neće biti u smrtnoj opasnosti ako guramo jače. Sportovi izdržljivosti i ultra izdržljivosti služe kao odličan primjer. Ultra izdržljivost se nekad smatrala štetnom za ljudsko zdravlje, ali sada shvaćamo da imamo sve te osobine koje su savršene za ultra izdržljivost: nemamo krzna i mnoštvo znojnih žlijezda koje nas hlade dok trčimo: uzak struk i duge noge u usporedbi s našim okvirima; velike površine zglobova za apsorpciju udara. Imamo luk u stopalu koji se ponaša kao opruga, kratki nožni prsti, bolji za odgurivanje nego za hvatanje grana, i kada trčimo, možemo okrenuti torzo i naša ramena ovako, dok nam je glava ravno.
13:20
Naši rođaci primati ne mogu to. Moraju trčati ovako. I imamo te velike mišiće stražnjice koje nas drže uspravnima dok trčimo. Jeste li ikad vidjeli primatovu stražnjicu? Nemaju guzove jer ne trče uspravno. I kako su sportaši shvatili da smo savršeno prilagođeni za ultra izdržljivost učinili su podvige koji bi inače bili nezamislivi, sportaši kao španjolski trkač Kilian Jornet. Evo Kiliana kako trči na Matterhornu. (Smijeh) Sa majicom svezanom oko struka. Tako je strmo da ne može ni trčati tu. Povlači se na užetu. Ovo je vertikalni uspon duži od 2500 metara, i Kilian se popeo gore i spustio u manje od tri sata. Zadivljujuće. I iako je bio talentiran, Kilian nije fiziološka nakaza. Sad kada je to učinio, drugi sportaši će ga slijediti, kao što su drugi sportaši slijedili Sir Rogera Bannistera nakon što je otrčao milju za manje od 4 minute. Mjenjajući tehnologiju, mjenjajući gene, i mjenjajući način razmišljanja. Inovacija u sportu,
14:21
bilo da je to nova površina za trčanje ili nove tehnike plivanja, demokratizacija sporta, širenje na nova tijela i nove populacije širom svijeta, i mašta u sportu, razumijevanje što ljudsko tijelo zaista može, urotile su se da sportaši postanu snažniji, brži, hrabriji, i bolji nego ikad. Hvala vam puno. (Pljesak)

DOWNLOAD SUBTITLES: